Hladno je ožujsko jutro. Zora još nije maknula zavjesu mračnog sivila i u zamračenom stanu hladnoća se stegla oko svakog komada namještaja. Ležim i drhtim, plahte oko mene uprljane su i upile su crvenilo. Poput nekog apstraktnog obrisa, od posljedica gužvanja, preko crvenih mrlja sijeku se čiste pruge bijelih pokrivača. Peku me oči, lagano ih otvaram, pa ih zatim opet sklapam. Svejedno me peku i kapci i očne jabučice i želim si odgristi kapke, ili opet utonuti u blaženu nesvjesnost sna koji bi odnio i bolno pucanje kapaka i svjesnost o hladnoći. No to bi onda značilo i povratak noćnim morama. A to Nina nikako ne želi. Pod jastuk poturam već izgužvanu poruku na običnom nekad samoljepljivom papiriću otgrnutom s nekog bloka. U dio premazan ljepilom već su se zaljubile čestice prašine, kože, tkanine, i tvore grubi sivi kontrast nekad glatkoj površini papira. Poruka je napisana običnom grafitnom olovkom, siva slova na ispresavijanom papiriću. Piše Lahoru mali. M. Ja, Nina, spuštam promrzla stopala na hladan pod i ljutim se jer je u stanu hladno. Odustajem od pritiskanja prekidača, jer bi mi kapci onda prsnuli pred eksplozijom očiju. Provjeravam stanje na malom digitalnom satu na ormariću uz krevet. Pet je sati ujutro. Sustav grijanja je spušten na ništicu, i ja se ne sjećam kad sam i uopće da sam to napravila. Pojačavam radijatore tako što okrugli mjerač okrećem do kraja, a zatim škiljim kroz rebrenice na prozoru.

Iako je tek zora, ulica je već šarmantno ubrzana, mada na ulici nema vozila, jer pločnicima se kreću užurbani pijuni, od glave do pete umotani u tamne kapute, kape i šalove, a u rukama nose svoje plastične šalice iz kojih se puši kava. Nešto niže od moje zgrade prodavač pečenog kestenja žustro trpa vruće smeđe, mirisne plodove u papirnate vrećice, a na klupi ispod njenog prozora, sjede dvije osobe i jedu vruće mekano pecivo. Poznajem okus pa se i sama zaželim mekanog slatkog tijesta koje se topi na jeziku i vruće kave čiji miris golica nozdrve.

No odjednom, Nina ne želi otići van. Nina ne želi ništa. Iako je gladna i njen probavni trakt se buni, Nina ne želi jesti. Ne želi stajati, ne želi sjediti, ne želi hodati. Nina ne želi ni ležati. Nina želi zaspati i prespavati sve naredne dane koji će biti nalik na ovaj. Želi prespavati dane kada zna da joj suzni kanali neće presušiti. Dane kada će morati da se bori za sebe, da se čupa i hrva, i grebe noktima, i vuče i raskrvari sve prste ne bi li bila bolje. Jer nema snage. Nina nema snage. Samo želi spavati dok joj ne bude bolje. Ako to znači spavati zauvijek, onda bi Nina rado odabrala tu mogućnost. Spavati zauvijek, zvuči divno, i Nina se ruši na krevet, i onda psuje jer je dopustila da joj boja iz kose pređe na nove izvezene jastučnice. Koliko god nije hrabra da se bori, Nina bar još dva puta toliko nije dovoljno hrabra da bi odustala. Nina zna da je zapela u međuprostoru, i boji se da joj se ne sviđa scenarij u kojem će lutati stiješnjena između dva prostora, poput dvije zgrade koje su preblizu jedna drugoj, toliko da ni ruke ne može držati ispred sebe, nego postrance. Lutati stiješnjena i čekati neko proširenje koje će joj podariti zrak.

Opet pogledam na sat i zaključim da sam duže od pola sata buljila kroz rebrenice. Topla voda počela je kolati cijevima, i zagrijan zrak omami moja osjetila. Liježem poprečno na krevet, opet zatvaram oči i osjećam kako se rasplinjujem.